Povratak pripovjedača

U Maloj knjižnici DHK nedavno se pojavila knjiga Stanka Andrića Književne okolice – Deset malih tekstova (ur. Ivica Matičević). Za čitatelje zacijelo veliko i lijepo iznenađenje, ima li se na umu činjenica da je pisac svoju prethodnu autorsku knjigu umjetničke proze, Simurg, objavio 2005. godine (njem. izdanje 2003) – dakle prije dva desetljeća! Za to je vrijeme Andrić prošao tranziciju od prozaista do povjesničara i (nakon Književne okolice – nakratko?) natrag.

Izd. Disput, Zagreb, 2024.

Da podsjetim. U prvom svesku Hrvatske književne enciklopedije (2010) Stanko Andrić predstavljen je kao „prozaist, prevoditelj i povjesničar“, jer je u svojoj bibliografiji imao četiri autorske knjige umjetničke proze: Povijest Slavonije u sedam požara (1992), Enciklopedija ništavila (1995), Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (2000) te već navedeni roman Simurg. Desetak godina kasnije slavonskobrodski Plusportal bio je pak najavio opsežan razgovor s „brodskim zaslužnikom“ Stankom Andrićem – „povjesničarom i književnikom“. Kako se u međuvremenu dogodio taj obrat, kako je povjesničar pretrčao književnika?

U spomenutom intervjuu Andrić podsjeća da je u neko vrijeme počeo otkrivati slavonsko srednjovjekovlje, koje ga je jako zaokupljalo, a na studiju latinskog i francuskog jezika i književnosti u Zagrebu ti su se interesi logično spojili. Kad je već bio pri kraju studija, prijavio se na natječaj za poslijediplomski studij srednjovjekovne povijesti u Budimpešti, „pa kad sam ondje bio primljen, moja je ‘karijera’ na samom početku dosta glatko skrenula iz očekivanog književnog ili filološkog smjera, u smjer bavljenja poviješću“. Andrić se 1996. zaposlio u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Angažman u struci – dosad je objavio 14 autorskih, priređivačkih i uredničkih znanstvenih i stručnih knjiga te osamdesetak znanstvenih radova – pojeo mu je vrijeme za književnost, koja mu je, kaže, i dalje važna, ali se njome već godinama „bavi“ vrlo rijetko. „Imam još nekih ideja ili započetih radova, uglavnom na esejističkom ili tome srodnom planu, i nadam se da će u doglednoj budućnosti nešto od toga ugledati svjetlo dana.“

Ovaj put svjetlo dana ugledalo je deset kraćih eseja, široka tematskog raspona, prethodno objavljenih u časopisima ili zbornicima u razdoblju od 1994. do 2015. godine. Integrativni im je činitelj književnost, točnije, kako sugerira autor, njezine popratne, usputne pojave („književne okolice“). Na uvodno mjesto Andrić je stavio tekst L’éducation par les rêves, povremeno hermetične „zapise propalog polaznika spisateljske akademije“ o književničkim strahovima, objavljen u zborniku Pisci o pisanju: 32 autora o tajnama zanata. U tekstu Zagreb, Budimpešta, (Slavonija), koji je autor komponirao dnevnički („Tri dana iz nepostojećeg dnevnika“), u središtu je opis funkcioniranja Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti, Andrićeve obaveze na postdiplomskom studiju, profesorska elita iz cijelog svijeta, opsežna mađarska istraživanja i znanja o prošlosti Slavonije, o čemu se kod nas ne zna gotovo ništa.

Vrlo su zanimljiva Andrićeva povremeno ubačena istančana zapažanja o gradu i životu u njemu (kao što se to vidi i u autorovim „usputnim“ skicama Sarajeva u Sarajevskoj potrazi za središnjim dijelom duše ili Subotice opisane u tekstu U gradu gugutki i gelegunja). Iako čitatelj u Andrićevim tekstovima lako može uočiti da je pred njim intelektualac koji razboritost, mirnoću i samopouzdanje, ponekad i određenu distanciranost, crpi iz znanja, mnogi će možda pomisliti kako je pretjeran njegov gnjev kojim je oprao Claudija Magrisa i njegov intervju Slobodnoj Dalmaciji, a u vezi s njegovim poznavanjem Hrvata i interpretacijom dionice Dunava koja se tiče onih 140 kilometara kojima dodiruje Hrvatsku. Ali ništa tu ne pretjeruje Andrić, on samo argumentirano upozorava na Magrisovo zastrašujuće neznanje i neupućenost.

Esej Sveci i riječi Andrić je posvetio Mitru Dragutincu (1920–1989), svećeniku, pjesniku i hagiografu, župniku koji je u njegovo selo Strizivojna stigao 1949. i tu ostao do svoje smrti. Naravno, ne priča on priču o njegovu životu, nego o cijenjenom hagiografu koji je za čuveni Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979) napisao sedamdesetak natuknica koje govore o ranokršćanskim svecima i svecima kasnijih vremena na području Slavonije. Birajući neke od njegovih priloga objavljenih u Leksikonu, Andrić analizira njihove jezične, stilske, obavijesne i druge osobine, načelno razmatra leksikografsku odredbu o prostornom minimalizmu i obavijesnom maksimalizmu (ovdje mi, zbog određene tematske bliskosti, pada na um Tribusonova novela Angel Toth, životopis u šest redaka). Kadšto piščeva razmatranja idu i mnogo šire, pa nakon dvaju citata iz Borgesova Alepha i jedne svoje davne napasti vezane uz Pravila službe u oružanim snagama, zaključuje: „Ne vidimo više snažnu suprotstavljenost književnosti i onoga što nije književnost. Granice umjetnosti istodobno su nejasne i napokon jasne. Sve je u svemiru umjetnost ili još-ne-umjetnost“.

Ovdje smo spomenuli tek pet tekstova. Na vama ostaje da ponovno otkrijete draž druge polovice: O „progonstvu“ i „povratku“ Alberta Camusa; Dva zapisa o Matku Peiću; Prilog konfliktu riječima; Obračuni s dušmaninom; Neodlučnost.

Dobro je vidjeti to opet.